And you lost all sense of control
And your thoughts have taken their toll
When your mind breaks the spirit of your soul
Your faith walks on broken glass
And the hangover doesn't pass
Nothing's ever built to last
You're in ruins
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Introduction*
Nikada joj nije išlo opisivanje vlastite malenkosti. Možda upravo zato jer je uvijek bila previše samokritična. Ona je djevojka kovrčave kose,velikih zelenih očiju. Neki bi rekli ima sanjarske oči.Puno misli,malo priča,iako se oduvijek smatrala komunikativnom. Idealist i perfekcionst od malih nogu.Ironična.Hiperaktivna. Uvijek nasmiješena i vesela. Naivna,često lijena. Sramežljiva,emotivna. Nepopravljiva romantičarka.Zbunjena. Zauvijek dijete.
Bebe su njezina opsesija. Nema ništa ljepše od dječjeg osmijeha... Glazba joj je najbolji prijatelj. Svog idola našla je u Michael Jacksonu. Voli ono što ju usrećuje,a to je umjetnost.
soundofachild@gmail.com
"Nemoj prestati sanjati,to nije grijeh".
Wishlist
*Canon EOS 1000D
*Engleska
In progress
*Praskozorje
*U sebi
*Pobjednik ostaje sam
*Michael Jackson Biography
Nisam brojala dane koji prolaze - nije bilo razloga za to jer sam nastojala živjeti u sadašnjosti što je više moguće,bez prošlosti koja blijedi,bez budućnosti koja prijeti.
♥
"Naravno,nisu mogli vidjeti jednog duha koji je osmjehnuto gledao u vedro zimsko nebo i plakao u isto vrijeme."
"...I psuje Sudbinu jer sada,baš kada kad već treba napokon da se dogodi nekakav,kakavgod kraj i rasplet...baš sada,on vidi njen odraz u prozorskom staklu."
Uvod;Praskozorje
Doživjela sam više iskustava bliske smrti nego što bi mi s pravom pripadalo; na takvo se što nikada ne možeš zaista naviknuti.
Ipak činilo mi se neobično neizbježnim što sam se opet suočila sa smrću.Kao da doista nosim biljeg kobi. Izbjegavala sam je,i izbjegavala,ali stalno se vraćala po mene.
Ipak,ovaj put je bilo toliko drugačije nego prije.
Može se bježati od nekoga koga se bojiš,može se pokušati oduprijeti nekome koga mrziš. Sve moje reakcije bile su usmjerene protiv takve vrste ubojica - nemani,neprijatelja.
Kada voliš onoga tko te ubija,ne preostaje ti izbor. Kako da bježiš,kako da se boriš,kada bi time naudila voljenoj osobi? Ako je vlastiti život sve što možeš dati voljenome, kako ga ne bi dala?
Ako je netko koga istinski voliš?
For you're always in my Heart.
Amelia.
[.carra.]
don't forget me
aNđEo s gReŠkOm *
Barbara
urban simphony.
Rosita.
Mrs. Morrison-Joplin
Ponči
Jane.(prgava?)
Betty
Everything.
Bridget Jones. ^^
lutkica za bal.
neverin
Tilapončica
~ orange boy
Be Here To Love Me
Rain °
Laure .Wotton
I kada pomislis da je život skrojen upravo onako kako ti zamislis, on te iznenadi i da ti dozu adrenalina i spontanosti i na neki nacin te podsjeća da je neke stvari u životu nemoguce planirati. Spletom okolnosti, srece, sudbine - nazovite kako želite, ali nema nista ljepše od predivne spontane večere u društvu osobe koju si slucajno upoznao svega nekoliko sati prije. Krojiti uspomene na takav nacin bilo je jednostavno predivno i nekako nestvarno...
Bila je to sasvim obična vecer u društvu moje sestricne. Sjedale smo u vec nama dragom kaficu na samoj plazi i gledale u predivno more koje su obasjavale posljednje zrake sunca. Mogao si osjetiti vlagu i sparinu u zraku. Trenutno iznervirana zbog razgovora s ocem o izlasku, počinjem 'blago' psovati, ne mareci za to čuje li me netko. U tom je trenutku to bilo najmanje vazno. Sestricna odlazi na WC kako bi se mogle polako uputiti kućama i ostavlja me samu. Odlucujem se družiti s mobitelom i provjeriti Facebook kada u tom trenutku nepoznati čovjek mi prilazi i pita me pričam li engleski. Sva jos uvijek pod dojmom o izlasku i odgovaram potvrdno, vec pretpostavljajuci kako će me ugusiti pričama i ispitivati o gradu kao da sam na Milijunasu. Ignoriram cinjenicu da bi se to zapravo moglo i dogoditi te nastavljam priču s doticnom osobom. Nasmijesen i pun entuzijazma priča mi kako je tek taj dan stigao u grad i kako vec rano ujutro ide kući u USA, Florida. Iznenađeno sam upitala kako nije dosao s nekim i objašnjava mi kako je dosao poslovno i da je cijeli dan prakticki sam setao po gradu. Nastavljam razgovor s njim sva ozarena zbog činjenice da napokon pričam s nekim na engleskom. U to dolazi sestricna i zbunjeno nas gleda. Odlucujem ih upoznati i nastavljam razgovor s njim. Bilo je razgovora o svemu, životu u USA, njegovom poslu u kojem jako puno putuje,činjenici kako se zaljubio u moj grad i jednostavno se želi vratiti... Jednog dana. Sestricna u međuvremenu odlazi kući i ostavlja nas same. U dilemi kako ga makar nakratko upoznati s gradom odlucujem ga odvesti na vrh manjeg brda s kojeg je pogled na cijeli grad. Koracajuci prema vrhu, raspravljamo o glazbi i najdrazem MJ-u. Dolazimo na vrh i on je jednostavno ocaran. Izgledao je kao malo dijete koje se zaljubilo u igračku koju je po prvi put dobilo u svom životu. Pogled je zaista bio bozanstven. Dodatnu ljepotu dale su zvijezde i puni mjesec. Pricajuci, sjedamo na zid ispod kojeg je provalija (nije problem, samo se Diamond uzasno boji visine). Uzivamo u povjetarcu i prirodnim ljepotama koje nas okružuju i kada pomislis da ne moze biti ljepše...zapocne vatromet. Sva ushicena, odlucujem poci na drugi kraj kako bi sto bolje vidjela to savrsenstvo boja i oblika. On me odlučuje pratiti i jednostavno uzivati u trenutku kao i ja. Nakon 10 minutnog raja, vracamo se u nimalo manje lijepi prizor i nastavljamo pričati o svojim životima, iskustvima... Ionako lijepi trenuci bili su popraceni melodijom najdraže Sade. U jednom trenutku sve je izgledalo tako nestvarno, kao da sam se nalazila u svom osobnom raju. Sekundu šutnje prekinuo je pitanjem moze li me poljubiti. Sva zbunjena zbog pitanja (tko te danas to uopce vise pita?) nasmijem se i kazem mozda. Ne odlučuje probati, vjerojatno zbog moje reakcije. Nastavljamo razgovor kao da tog pitanja nije ni bilo. Nakon nekog vremena kazem kako će me moci poljubiti ukoliko tocno kaze 'How are you?' na hrvatskom, koje sam ga naučila u prethodnih nekoliko sati. Malo zapinje i napokon uspije izgovoriti i kazem kako me moze poljubiti...odgovara kako ja njega moram poljubiti, a ja komentiram kako dogovor nije bio takav. Ne suprostavljajuci se, krene polako prema meni i poljubi me. Taj trenutak je bio tako bozanstven...pogled na cijeli grad, lagani povjetarac koji nam je olaksavao disanje na iovako visokim temperaturama, zvijezde, mjesec i tiha glazba u pozadini. Osjetio je da mi je hladno i da sam se pocela tresti te me zagrli... Stajali smo tako neko vrijeme uopce ne mareci za činjenicu da on odlazi za nekoliko sati, nekoliko tisuća kilometara daleko, ali to, tada uopce nije bilo vazno.
Napokon sam osjetila sto znaci 'uzivati u trenutku' bez razmišljanja sto će biti poslije. Takvi trenuci su mi definitivno učinili život ljepsim, uspomene bogatijim i tko zna, mozda se jedan dan nadjemo u nekom drugom mjestu, pod zvijezdama i ponovimo uspomene...
Svakodnevno se borimo s vlastitim egom u potrazi za najboljom odlukom.Vjerojatno nismo ni svjesni koliko zapravo utječemo na ljude oko sebe. Trenutak nas može učiniti čovjekom, ali i ocrniti sliku vlastitog lica jer smo bili u agoniji osjećaja.
Zanimljiva je činjenica koliko zapravo želimo biti svoji, ali situacija to ne dopušta. Dođe ti da kažeš sve što ti je na umu, ali znaš da bi time mogao povrijediti drugu osobu. Čini li nas to lošim ljudima? Zar smo stvarno tako bezosjećajni i egoistični kako suvremeno razdoblje nalaže? Svjesna sam svojih pogrešaka koje svakodnevno radim. Ne ponosim se time, ali smatram da je bitno biti svjestan – tada možeš nešto poduzeti u vezi toga. Samokontrola i unutarnje ja iz dana u dan pomaže. Čak i kada kažem nešto što zapravo ne mislim, iz mene izlazi trenutna ljutnja i bijes. Koliko nas zapravo trenutak promijeni u skroz drugačije osobe. U trenutku se jednostavno ne možeš prepoznati. Čini li nas to dvoličnima ili se samo trudimo svima udovoljiti i biti onakvi kakvima se očekuje da budemo. Ne želiš nikoga razočarati, ali nekad jednostavno ne možeš držati u sebi. Brane li nam svakodnevne maske da budemo ono što zapravo jesmo u svoja četiri zida? Biti ili ne biti u određenom u trenutku stvar je osobne prosudbe o nastaloj situaciji. Oklijevati ili ne kaošto je Hamlet napravio? Imao je prilika da se osveti za očevu smrt, ali ipak vidimo ljudskost u njegovim postupcima. Nije htio biti isti kao njegovi neprijatelji. Tako i ja često razmišljam. Čak i kada se nađem u situaciji kada bih se mogla osvetiti za povrijeđenost, odustanem. Sjetim se da nisam osvetljubiva i ne volim nauditi ljudima. Osjećala bih preveliku grižnju savjesti, čak i kada se čini da ta osoba svojim postupcima to zaslužuje, ali pitaš se zar je stvarno vrijedna svega truda, pa čak i kad je riječ o osveti? Najbolje je takve osobe ignorirati i zaboraviti da postoje. Teško je, čak je i teže od osvete, ali učinkovitije je. Nema grižnje savjesti, a drugu osobu boli jače nego bilo koja osveta jer time dokazujemo da nam je još uvijek stalo.
Kako god bilo, trebamo biti svoji, pokušati ne ovisiti o trenutnom raspoloženju, razumno razmišljati iako je bitno vidljivo samo srcem.
